“Zašto je našoj djeci dosadno u školi..?”

ZAŠTO JE NAŠOJ DJECI DOSADNO U ŠKOLI, NESTRPLJIVA SU, NERVOZNA I NEMAJU PRAVE PRIJATELJE?

dosada3

http://pcskolarac-novosti.blogspot.hr/2016/06/zasto-je-nasoj-djeci-dosadno-u-skoli.html?spref=fb&m=1

Jako dobar članak! Potaknuo nas je da istaknemo: KOMUNIKACIJA! To je ono što često nedostaje u odnosu roditelj-dijete i odnosima općenito. Komunikacija je osnova međuljudskih odnosa, ona predstavlja RAZMJENU ideja, informacija i osjećaja, otvorenost, suživot, doslovce RAZGOVOR, a ne samo jednosmjerni prijenos konkretne informacije! “Nemam vremena” je najčešći razlog kojim si svakodnevno i u svakoj situaciji pravdamo svoju glupost i time dijete također stavljamo u okvir u kojem izrabljujemo i iskrivljujemo komunikaciju ne bi li djetetu ponudili i zadovoljili se s konkretnom ponudom svijeta, ne bi li se zabavili, vikendom ili tijekom godišnjeg odmora. U takvom svijetu, dosada je nepoželjna jer ona nije sto tisuća konkretnih stvari koje moramo napraviti, a kojih se, kad prođe vrijeme kojeg nemamo, nećemo ni sjećati. Sad i ovdje i uvijek je vrijeme da malo stanemo, da ne jurcamo, da budemo manje ja koji želi imati i dobiti. To ne znači da bi trebali ići u drugu krajnost, samo bi trebali više ravnoteže u svom ponašanju jer konstrukcija doista izvire iz dosade, iz mira, iz slobode misli, iz svijeta ideja. Tamo gdje djeca po prirodi jesu. Njima ne treba da stalno imaju ili moraju što raditi. I to je dobar osjećaj. Zato su djeca i sretna bez razloga!
Korak do znanosti ima konkretno jako promišljen i strukturiran sadržaj, no ono što tu strukturu lijepi je metodika, način da se zapravo bavimo procesom učenja. Kad jednom pokušaš i uspiješ objasniti sam sebi bilo koji koncept/pojam iz STEaM područja koristeći svoje riječi i jezik, onda ti on postaje jasan. Upravo to je proces, učenje, možda bi čak mogli reći da je to apstrahiranje. Kad to uspijemo, dijete koristi alat u neku drugu svrhu ili pak inovira. I to je dobar osjećaj.
Zaključujemo da je zadatak roditelja da bude jako dobar strateg koji prigrljava dječji neuređeni svijet i koji koristeći komunikaciju teži prijateljskom odnosu s djetetom u kojem su nepromišljene reakcije nepoželjne i nema potrebe za nametanjem autoriteta. Tako dijete ima puno više šanse da nauči koristiti razum i biti odgovoran. U konačnici, odgovornost je ta koja doista razlikuje odraslog čovjeka od djeteta. A odrastao čovjek ima puno više šanse da prestane jurcati za sto tisuća stvari. Da to nauči od djeteta. Bio bi sretan bez razloga. Bi li?